Priredio:MILADIN VELjKOVIĆ
Medija centar „Odbrana” i Akademija za diplomatiju i bezbjednost iz Beograda, zajednički su 2010. godine izdale vrlo vrijednu knjigu poznatog srpskog i jugoslovenskog istoričara, dr Mileta Bjelajca „Diplomatija i vojska – Srbija i Jugoslavija 1901–1999”. Njen predmet je, kako objašnjava jedan od dvojice recenzenata, prof. dr Predrag Simić, „uticaj vojnog faktora na spoljnopolitičke opcije i diplomatski kapacitet Srbije i Jugoslavije u 20. vijeku”.
Uz odobrenje autora i izdavača, opredijelili smo se da u nekoliko narednih brojeva čitaocima prenesemo sadržinu osmog poglavlja ove knjige, pod naslovom „Bezbjednosni izazovi šezdesetih i sedamdesetih”, koje smo u određenoj mjeri skratili, kako bismo ga prilagodili raspoloživom prostoru.
Inače, dr Mile Bjelajac, koji je aktuelni direktor Instituta za noviju istoriju Srbije u Beogradu, ima više objavljenih knjiga i veliki broj naučnih radova. „Dan” mu je prošle godine feljtonizirao isto tako značajnu knjigu „1914–2014. Zašto revizija – stare i nove kontroverze o uzrocima Prvog svjetskog rata”. Gostujući je predavač na više evropskih univerziteta. U njegovoj biografiji stoji i da je jedan od prvih istoričara koji je otvorio problem pisanja vojne i političke istorije, a među prvima je istraživao i vojno-civilne odnose na prostoru SFRJ, što, između ostalog, potvrđuje i ova knjiga. Njegov otac je Stanko Bjelajac, general-pukovnik JNA i narodni heroj.
Višestruko dramatična i prelomna 1968. godina samo je podvukla značaj lomova u društvu i njihov odraz na JNA. Titovo, često nedosledno držanje u pojedinim pitanjima imalo je dramatičan odjek u JNA, posebno s obzirom na činjenicu da je armija bila njegov isključivi domen. Čitav period od 1962. do 1975. bio je prekretnica za budućnost zajedničke države. Za jednu armiju i koncepciju (doktrinu) odbrane od odlučujućeg značaja jeste međunarodno okruženje u kojem se zemlja nalazi, njen geostrategijski položaj i odnos prema vojno-političkim blokovima. Na drugom mjestu je njeno opremanje, osavremenjivanje i obučenost, a na trećem unutrašnja politička (ne)stabilnost i, u jugoslovenskom slučaju posebno važno, međunacionalni odnosi. Sa stanovišta vojno-civilnih odnosa, značajan aspekt je način uticaja armije na društvena kretanja i mogućnost nametanja njene političke volje. U tom periodu Jugoslavija je ostvarivala intenzivnu saradnju na planu bezbjednosti sa nesvrstanim zemljama. Postala je i značajan izvoznik naoružanja, opreme i drugih aktivnosti usmjerenih na jačanje vojnog potencijala nesvrstanih.
Na stanje u JNA i na diskusije o koncepciji odbrane uticale su međunarodne prilike. U vrijeme kad se SFRJ potpuno opredijelila za vođenje vanblokovske politike u saradnji sa Indijom, Egiptom, kao i oslobođenim azijskim i afričkim zemljama, svjetski mir i nezavisnost mnogih malih država bili su neprestano ugroženi. U Africi je u tek oslobođenom Kongu počeo građanski rat, a legalni predsjednik oboren, u Evropi izbija sukob između dva berlinska bloka, a na Karibima kubanska kriza. Laos i Vijetnam su zahvaćeni sukobima, izbija novi rat na Bliskom istoku 1967. i potom 1973, uskoro počinje rat u Libanu. Unutar Varšavskog ugovora dolazi do invazije na Čehoslovačku 1968, Turska je izvršila invaziju na Kipar i anektirala dio ostrva. Sukobljavaju se i nesvrstane zemlje međusobno. Bauk mogućeg sveopšteg nuklearnog rata bio je sveprisutan. Za vrijeme Kubanske krize, građani Sjedinjenih Država su pred kamerama praznili rafove, kupujući konzervisanu hranu i punili skloništa.
Samo što je primio dužnost, državni sekretar za narodnu odbranu Nikola Ljubičić morao je da odredi držanje JNA povodom rata na Bliskom istoku i sagleda strateške posledice. Na sjednici Opunomoćstva, 23. juna 1967, izložio je poglede usaglašene sa političkim vrhom i na osnovu analiza Generalštaba. U tom trenutku, Zapad je procijenjen kao glavna opasnost za bezbjednost Jugoslavije, a kao osjetljive tačke ocijenjeni su zapadni front prema Italiji i onaj prema Grčkoj. „Ovaj rat je nastavak strategijske ofanzive SAD, koje svojom strategijom posrednog nastupanja pokušavaju da mijenjaju odnos snaga u svijetu u svoju korist (Vijetnam, razni pučevi po Africi, situacija u Grčkoj, pa i najnovija agresija na Egipat). Znate da je postojao dogovor za napad između SAD, Velike Britanije i Izraela. Na tom skupu oni su se dogovorili o napadu”. Ozbiljnost situacije i konačno usvojeno gledište da su zaista mogući lokalni ratovi koji neće prerasti u svjetski konflikt, značili su da se moraju uzeti u obzir načini odbrane. To će podstaći diskusije o daljem razvoju doktrine odbrane. General Jože Godomin upozorio je na veliku odgovornost vojnog vrha u procjeni da li smo spremni i koliko, kako se pogrešnom procjenom ne bi dezorijentisao politički vrh.
(NASTAVIĆE SE)